Temeljena na autorovu radu u nastavi, ova knjiga tumači i približava čitatelju fenomen filmskog modernizma, neiscrpnu temu započetu prije više od jednog stoljeća. U prvom se dijelu knjige obrazlažu temeljni tipovi filmskog modernizma, s brojnim primjerima, da bi se potom objasnili reprezentativni fenomeni i poetike. Neki su od njih doista nedovoljno obrađivani u našoj kritici (npr. Dreyer i Bresson), neki od njih široko su omiljeni među modernistima (npr. Gotovac/Lauer i klasici zagrebačke animacije), a neki postavljaju ključna pitanja za suvremenost i budućnost filmske umjetnosti (npr. dokumentaristička struja, Lerotićevo Sigurno mjesto, Stanley Kubrick ili postmodernizam). Premda su je inspirirali studenti, ova knjiga namijenjena je svim ljubiteljima filma. Ozu, Bresson i Dreyer tri su velika umjetnika koji svojim stilom ostvaruju nešto specifično, jedinstveno, a među njihovim filmovima postoji poetička srodnost, tvrdi Paul Schrader. Autoru Giliću čini se doduše da je poprilično hrabro (i dosta zapadnjačko) rastezanje pojmova i konvencija usporediti Ozua s drugom navedenom dvojicom. Ozu ipak dolazi iz jedne drukčije kulture i pozadine, s ponešto drukčijim filmskim uzorima i modelima.
No, između Dreyera i Bressona, Danca i Francuza, postoje vrlo jasne poveznice, i njihovi su konteksti dovoljno slični i dovoljno čvrsto povezani. Stoga se čini da ne griješe oni koji kažu da je Dreyer neka vrsta prethodnika Bressona po značajkama koje autor u knjizi navodi. Čini se da se tu doista vidi jedan razvoj nezavisnog, autorskog modernizma izvan okvira velikih škola, velikih pokreta i velikih pravaca. No brojni su i izrazito modernistički pristupi metafilmu. U novije vrijeme, primjerice, prizor publike glazbenog koncerta na početku Ljubavi austrijskog redatelja Michaela Hanekea predstavlja sličan postupak, izjednačavanje položaja gledatelja u kinodvorani s položajem likova izgubljenih u masi slušatelja koncerta, gdje njihova poznata filmska lica (Jean-Louis Trintignant i Emmanuelle Riva) ne dolaze do izražaja, a u ključnoj sceni Sigurnog mjesta Jurja Lerotića suicidalni brat (Goran Marković) pokazuje svijest o tome da je postao lik u filmu i pita junaka/redatelja zašto se time bavi.
O autoru: dr. sc. Nikica Gilić, redoviti profesor
Rođen je 1973. u Splitu, a 1992. je upisao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je 1997., upisavši potom poslijediplomski studij književnosti, a od 1998. radi na Odsjeku za komparativnu književnost. Godine 2019. izabran je u zvanje redovitog profesora. Magistrirao je 2003. temom “Filmološki aspekti naratologije”, a doktorirao 2005. temom “Filmska genologija i tipologija filmskog izlaganja” (u oba rada mentor mu je bio profesor Ante Peterlić). Zanimaju ga povijest filma, filmska genologija, filmska naracija, postmoderna i druge teme. Predaje kolegije iz teorije i povijesti filma na Odsjeku za komparativnu književnost i Akademiji dramske umjetnosti, bio je nositelj filmoloških kolegija na zagrebačkoj i zadarskoj anglistici. Sudjelovao je na više međunarodnih simpozija (u Splitu, Zagrebu, Zadru, Omišu, Szegedu, Berlinu, Temišvaru, Parizu, Londonu, Prestonu, Washingtonu, Chicagu, Bostonu, Beogradu, Lubliniecu, Grazu i Beču), kao i na domaćim simpozijima (u Zagrebu, Komiži, Vodicama i Rovinju).
Držao je brojna javna predavanja o filmskoj umjetnosti i sudjelovao na popularizacijskim tribinama u zemlji i inozemstvu. Često sudjeluje u javnoj promociji struke u medijima. Održao je gostujuća predavanja na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu, potom na sveučilištima u Regensburgu i u Konstanzu (Njemačka), u Beču i u Grazu (Austrija), te na Sveučilištu T. Masaryka u Brnu (Češka) i Sveučilištu A. Mickiewicza u Poznanju (Poljska). Samostalno ili u komentorstvu je vodio više od dvadeset obranjenih doktorskih disertacija, dva znanstvena magistarska rada, nekoliko završnih radova na starom doktorskom studiju, te više od sedamdeset diplomskih te bolonjskih magistarskih radova.
Bio je glavni urednik Hrvatskog filmskog ljetopisa (od 2010. do 2023.), i dalje je član uredništva, a član je i uredništva Književne smotre te internetskog znanstvenog časopisa Apparatus. Film, Media and Digital Cultures of Central and Eastern Europe. Član je Savjeta časopisa Ubiq te Vijeća svjetskog festivala Animafest Zagreb. Bio je predsjednik Upravnog vijeća Zagreb filma, umjetnički savjetnik za dokumentarni film pri HAVC-u te član žirija više filmskih festivala i revija (npr. Pula, ZagrebDox, Dani hrvatskog filma u Zagrebu, Balkanima u Beogradu, Mediteran film festival u Širokom Brijegu…). Bio je i član Vijeća Društveno-humanističkog područja Sveučilišta u Zagrebu te Radničkog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predsjednik Nadzornog odbora te član Vijeća Hrvatskog društva filmskih kritičara. Godine 2015. postao je pridruženi istraživač na Doktorskoj školi za Istočnu i Jugoistočnu Europu Sveučilišta u Regensburgu i Sveučilišta Ludwig-Maximilans u Münchenu (Njemačka), a godine 2023. je, kao dobitnik stipendije CEEPUS (CIII-PL-012) austrijske državne zaklade OeAD, na Sveučilištu u Beču održao kolegij Modernizam u hrvatskom filmu u sklopu diplomskog studija južne slavistike.
